To ne znači iscrpljivati se do kraja, nego živjeti punim srcem. Postoji razlika između umora koji dolazi iz taštine i umora koji dolazi iz ljubavi. Prvi iza sebe često ostavlja gorčinu, dok drugi donosi mir. Apostol Pavao piše: ”Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu, baštinu. Gospodinu Kristu služite.” (Kol 3,23-24). Tu se nalazi pravo mjerilo. Nije presudno kako nas drugi vide, nego koliko je u onome što činimo prisutna nutrina, savjest i predanje. U temelju svega stoji odnos s Gospodinom. Ponekad se čovjeku čini da daje mnogo, a plodova nema. Trud u obitelji, u župi, na poslu, pa i u tihoj borbi s vlastitim slabostima, kao da prolazi nezapaženo. No, kršćanski pogled ne mjeri stvarnost samo vidljivim rezultatima. Pavao ohrabruje riječima: ”Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti” (Gal 6,9). U Božjoj ekonomiji ništa učinjeno iz ljubavi ne propada. Ono se možda skriva, ali raste. To nije tek lijepa duhovna rečenica, nego iskustvo mnogih ljudi koji su izdržali teške životne situacije jer su znali komu pripadaju. Davati sve od sebe znači i ne živjeti napola. Papa Franjo u Evangelii gaudium upozorava na opasnost duhovne mlakosti, na život koji klizi po površini. Takav život čuva energiju, ali gubi smisao. Kada se čovjek stalno štedi, on se ustvari zatvara. Isusov poziv: ”Uzmite jaram moj na sebe” (Mt 11,29) nije poziv na besmislen teret, nego na sudjelovanje u njegovu načinu ljubavi. Nastaviti davati sve od sebe ne znači biti savršen, nego imati hrabrosti svaki dan ponovno ustajati. Pavao u Poslanici Filipljanima piše: ”Zaboravljajući što je za mnom, za onim što je preda mnom prežem, k cilju hitim” (Fil 3,13-14). To je dinamika vjere, hrabrost da se ide dalje. Bog od nas ne traži više nego što možemo dati. On samo želi da ono što mu prinosimo bude stvarno naše, pa i onda kada je to umor ili nemoć. Zato nastavimo davati ono što možemo. Ne zato što moramo, nego zato što je ljubav vrijedna svakog napora.