”Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.” (Iv 1,45-51) Ova Filipova izjava odjekuje poput pobjede nakon koje s oduševljenjem vičemo – uspjeli smo, našli smo ga. A to što smo ga uspjeli pronaći, znači da smo ga tražili, da smo si dali jako puno truda. Kojeg li uspjeha, koje li radosti! Uspjeli smo. Za Filipa, kao i za ostale učenike, nema sumnje, Isus je taj, On je Mesija. Prepoznali su ga među mnogim drugima koji su to tvrdili. Isus se morao boriti protiv mnogih prepreka da bi mu se vjerovalo i slijedilo ga: loša reputacija njegove regije porijekla, Galileje, i njegovog beznačajnog sela u očima čuvara njegove vjerske tradicije. Smatrali su ga ”sinom Josipovim”, tesarom skromnog porijekla, osobom iz naroda. Filipu, Natanaelu, i ostalima, Nazaret nije bio prepreka. Prihvatili su Isusovu pedagogiju: gledali su u srce. U Srce Isusovo. I otkrili su da je On pravi. Ne dajmo se podjarmiti onim što sjaji, nego tražimo poniznost, duh milosrđa i zdravog razuma u svakoj osobi koju susrećemo. Natanael je povjerovao zato što ga je Isus vidio onakvog kakav jest. Za svakoga od nas je to slično. Nemojmo odbacivati ljude radi njihova podrijetla, okoline ili obrazovanja. Gledajmo im u srce, tamo sve piše.