U prispodobi o svadbenoj gozbi (Mt 22, 1-14) Isus nam želi pokazati da ono što jedino može zadovoljiti našu žeđ za srećom, jest sjedinjenje s Bogom. To je takva beskrajna sreća da je ne možemo ni zamisliti. Ni naši najluđi snovi ništa su u usporedbi s njom. Postoje tri prepreke koje nam priječe da bismo sudjelovali u toj beskrajnoj sreći. Prva su materijalna dobra na koja koncentriramo svoju pažnju. Kada živimo kratkoročno, od zadovoljstva do zadovoljstva, tada nemamo vremena zastati i poslušati blagi šapat koji nas iz dubine srca podsjeća da nismo stvoreni za osrednje radosti ovoga svijeta. To je prva prepreka. Druga je strah – strah jer nam Božji poziv na vječni život remeti planove, jer njegovu gozbu doživljavamo kao nešto što se suprotstavlja našoj sreći. Treća prepreka je odjeća. Od svih ljudi koji ulaze u dvoranu na banket, izbacuje se samo onaj koji nije imao svadbeno ruho. Kako to da je među svim jadnicima koje su susreli na raskršćima jedino ovaj čovjek bez prave odjeće? Za pretpostaviti je da su svadbeno ruho svi dobili na ulazu u dvoranu. U tom slučaju ga je ovaj zadnji najvjerojatnije odbio. Zašto? Možda zato što je smatrao da je dovoljno dobro odjeven. Ili zbog nekog drugog razloga. U svakom slučaju traženu odjeću nije imao, i ispalo je kako je ispalo. Odjeća koja nam omogućuje sudjelovanje u svadbenoj gozbi je ona koju nam daje Isus. Victor Sion, karmelićanski redovnik i autor brojnih knjiga duhovne tematike, podsjeća da je Ocu, kad nas vidi da dolazimo u dronjcima, najvažnije da smo ”u srcu obučeni odjećom njegovog Sina.”(La grâce de l’instant présent, Éditions des Béatitudes, 2018.) Ako obučemo Krista, ako mu se prepustimo, tada Otac više ne vidi naše dronjke, nego vidi svoga sina Isusa i ne može učiniti ništa drugo nego nam poželjeti dobrodošlicu.