Ljudi zaboravljaju riječi, zaboravljaju lica i događaje, ali ne zaboravljaju one koji su donosili mir usred tame i vjerovali onda kada je bilo najteže vjerovati. U trenucima nesigurnosti ljudi se ne sjećaju najglasnijih, nego onih uz koje su osjetili da nada još postoji. Nije riječ o ljudskoj slavi ni o želji da čovjek ostavi trag zbog sebe samoga, nego o tragovima Božje prisutnosti koji ostaju u ljudima. Nakon susreta s takvim ljudima često ne znamo objasniti što nas je dotaknulo, ali osjećamo da smo bili blizu nečega većeg od same ljudske snage. To su naši misionari, heroji vjere, zaljubljeni u Isusovo ime. Spremni život darovati za čovjeka i Kraljevstvo Božje. Oni odlaze ondje gdje je malo sigurnosti, a mnogo samoće; gdje su ljudi zaboravljeni, ranjeni siromaštvom, ratovima, glađu ili duhovnom prazninom. Ne nose sa sobom moć ovoga svijeta, nego Evanđelje, otvorene ruke i srce koje vjeruje da je svaki čovjek vrijedan ljubavi. Njihova snaga dolazi iz Kristove blizine i zato mogu ostati mirni ondje gdje drugi vide samo tamu. Oni poput prvih učenika ostavljaju mreže svojih sigurnosti i kreću za Glasom koji ih šalje: ”Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16,15). Njihov život postaje odgovor na Kristove riječi: ”Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13). Često ih svijet ne poznaje i njihova imena ostaju skrivena, ali u Božjim očima njihova je vjernost dragocjena. Oni nisu heroji zbog izvanrednih djela koja traže divljenje, nego zato što iz dana u dan ostaju vjerni čovjeku kojega im Bog povjerava. U njihovim umornim koracima, u rukama koje liječe, hrane, poučavaju i tješe, nastavlja se Kristova blizina među ljudima. Oni znaju da se Krist skriva u licu siromašnoga, djeteta, bolesnika, osamljenoga i odbačenoga. Njihov život nalikuje tihom svjetlu koje ne privlači pozornost na sebe, ali drugima pomaže pronaći put. Oni djeluju daleko od očiju svijeta, bez priznanja i sigurnosti. Poput sjemena iz Evanđelja koje pada u zemlju i umire da bi donijelo plod (usp. Iv 12,24), i oni svakodnevno daruju dio sebe kako bi netko drugi mogao živjeti dostojnije, mirnije i s više nade. Njihova vjernost nije sastavljena od velikih riječi, nego od malih djela koja se ponavljaju iz dana u dan: od strpljenja prema slabima, od blizine uz bolesnika, od osmijeha ondje gdje je mnogo suza, od ustrajnosti kada bi bilo lakše odustati. Uz njih naslućujemo kakav je Bog. Uz njih čovjek osjećamo da još postoji dobrota koja ne traži korist, ljubav koja ne odustaje i nada koja nadilazi tamu svijeta. Zato iza njih ne ostaju samo sjećanja, nego promijenjeni životi.