Prije nego što naučimo hodati putevima svijeta, mi već poznajemo put do glasa naše majke, njezinih ruku i njezina pogleda. U njezinoj blizini prvi put osjetimo da postoji netko tko nas voli. Zato uspomena na majku nikada nije samo uspomena na jednu osobu, nego na osjećaj doma, sigurnosti i topline koji čovjek nosi kroz cijeli život. Njezina ljubav ne traži pozornicu. Ona se skriva u neprospavanim noćima, u brigama koje nitko ne vidi, u riječima ohrabrenja izgovorenima onda kada svima drugima ponestane strpljenja. Koliko je samo puta majka ostala budna nad dječjim bolestima, koliko puta šutjela o vlastitom umoru da djeca ne osjete težinu života. U Svetom pismu Bog govori: ”Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti” (Iz 66,13). Nije slučajno da prorok za Božju nježnost uzima upravo sliku majke, jer majčinska ljubav je vjerna i nikad ne odustaje. Ona zna trpjeti, čekati, praštati i nadati se čak i onda kada je srce ranjeno. Malo je ljubavi koju čovjek osjeti tako duboko kao kroz ljubav majke. Zato mnogi ljudi kroz cijeli život nose u sebi snagu jedne majčine rečenice, jednog zagrljaja ili tihe molitve. Na Majčin dan ne treba mnogo govoriti. Dovoljno je zastati i zahvaliti im. Nosile su teret života da bi nama bilo lakše. Šutjele su o svojim umorima da nas ne opterete. Često nismo vidjeli koliko su puta drhtale njihove ruke od brige. Vidjeli smo osmijehe, a nismo znali koliko su se puta iza njih sakrile suze. Nisu pravile od svoje žrtve priču, ni nabrajale koliko su puta odustale od sebe, koliko su puta ostale posljednje da bismo mi bili prvi. Stajale su iza mnogih naših uspjeha, osmijeha i koraka i nosile teret života kao molitvu za nas, da bi nama bilo lakše. U njihovoj ljubavi nije bilo računice. Nisu čekale zahvalnost. Držale su kuću, obitelj i srce na okupu. Jednostavno, to su naše mame. Nezaboravne.