Naš put nije savršen, ali je naš. I baš zato ima vrijednost. Naš život nije pozornica na kojoj trebamo odigrati tuđi scenarij bez pogreške, nego prostor u kojem učimo hodati vlastitim korakom, ponekad nesigurno, ponekad hrabro, ali uvijek stvarno. Isus kaže: ”Ja sam Put” (Iv 14,6). Ne kaže da ga na tom putu moramo besprijekorno slijediti, nego je jednostavno put kojim idemo zajedno s Njim. To znači da se smisao ne nalazi u tome da sve bude bez greške, nego da u svemu ostanemo s Njim, u istom smjeru. Često nas muči usporedba s drugima. Njihovi putevi izgledaju nam ravniji, jasniji, uspješniji. Ali ono što vidimo izvana rijetko pokazuje borbe koje se vode iznutra. Naš put nosi naše rane, naše odluke, naše padove i naše male pobjede. Problem nije što put nije savršen, problem bi bio kad ne bi bio naš. Bog ne traži savršenstvo bez pukotina, nego srce koje hoda i koje se ne predaje. Bog ne hoda samo po savršenim stazama, nego i onima koje su prašnjave, krivudave i ponekad teške.