Isus šalje sedamdeset i dvojicu učenika da idu ispred njega, u mjesta kamo je On sam kanio doći (Lk 10,1-9). Šalje ih ispred sebe, a On će tamo kasnije. Ne nose gotova rješenja, ni sebe, nego dolaze pripremiti prostor za Gospodina. To je temeljna dimenzija poslanja – napraviti mjesto za Gospodina. Sigurno će ostaviti dojam, ali važnije od svakog dojma jest to da vrata ostanu otvorena za Gospodina kroz koja će doći do srca. Poslanje nije samodokazivanje, nego služenje, tiho i vjerno, poput svjetla koje ne privlači pozornost na sebe, ali bez kojeg se put ne vidi. Isus im je rekao da ”sa sobom ne ponesu ni kese, ni torbe, ni obuće”, jer ako će nositi previše, počet će vjerovati više u ono što imaju nego u Onoga koji ih šalje. Šalje ih ogoljene, i potiče da budu dobri i pristupačni ljudima, da jedu i piju što im se ponudi, da liječe bolesne, i da propovijedaju Kraljevstvo Božje. Moraju iza sebe ostaviti otvorena vrata, da ljude s kojima će živjeti ne zatvore u vlastite sigurnosti, ili da sebe ne uvjere da su rekli dovoljno ili učinili sve. Poslanje ne završava njihovim riječima ili gestama, nego otvorenim vratima, to znači da će On doći i učiniti što treba, po svojoj svetoj volji. A mi nastavljamo u vremenu koje tek dolazi. U tome je radost poslanja.