Mnogo je istina koje rado prihvaćamo, osobito one koje potvrđuju ono što već mislimo ili koje nas ne obvezuju ni na kakav korak dalje. No, postoje i drukčije istine. To su one koje razotkrivaju našu nedovršenost i koje od nas traže da napustimo sigurnost vlastitih uvjerenja, navika ili čak vlastite slike o sebi. Takva istina ne ostavlja čovjeka mirnim. Ona ga uznemiruje jer ga stavlja pred odluku. U Evanđelju se često vidi kako ljudi lako slušaju Isusa dok govori o Božjoj dobroti, o milosrđu ili o Kraljevstvu. Ali kada riječ dotakne njihovu stvarnost i pozove ih na promjenu, tada se pojavljuje otpor. Evanđelist Ivan bilježi da su mnogi, nakon jedne Isusove teške riječi, rekli: ”Tvrda je to besjeda. Tko je može slušati?” (Iv 6,60). I dodaje da su se tada mnogi učenici povukli i više nisu išli s njim (Iv 6,66). Nije ih odbila istina kao takva, nego istina koja ih je pozvala da promijene način života. ”Najveća opasnost za čovjeka nije to što ne zna istinu, nego to što je zna, ali je ne želi živjeti” (Søren Kierkegaard). Čovjek bježi od istine zato što ona zahtijeva promjenu srca i života. U tom smislu istina Evanđelja je uvijek pomalo ”opasna” jer ne dopušta da ostanemo isti. Zato mnogi radije biraju poluistine, umirujuće riječi ili ideje koje ne traže ništa. Istina, međutim, uvijek nosi u sebi poziv na obraćenje, na promjenu. Zato je snažna, i ponekad neugodna. Ali i najspasonosnija.