Možda se to slabo vidi, možda svijet tome malo pridaje pažnju, a opet… hranu bez soli teško je jesti, a dan bez sunca teže je podnijeti. Evanđelje sugerira da je kršćanska prisutnost u svijetu istog reda. Svakako ne u smislu nadmoći ili trijumfalizma, već kao jednostavna i prirodna prisutnost. Da bismo bili svijetlo svijeta moramo živjeti u svijetu, i kontakt sa svijetom ne čini čovjeka nečistim. Poslanica Diognetu nudi lijepo razmišljanje o ovom pitanju. ”Kršćani se ne razlikuju od drugih ljudi po zemlji, ni po jeziku, ni po odjeći. Ne žive u svojim gradovima, ne koriste neki poseban dijalekt, njihov način života nije neobičan. Njihova doktrina ne duguje svoje otkriće mašti ili sanjarenju uznemirenih umova; oni ne postaju, poput mnogih drugih, zagovornici ljudske doktrine. Oni su rašireni među grčkim i barbarskim gradovima; prilagođavaju se lokalnim običajima u odjeći, hrani i načinu života. Stanuju svaki u svojoj domovini, ali kao domaći stranci, ispunjavaju sve svoje dužnosti kao građani i snose sve terete kao stranci. Svaka tuđina njima je domovina i svaka domovina je tuđina. Žene se kao i svi drugi, imaju djecu, ali ne napuštaju novorođenčad. Svi dijele isti stol, ali ne i isti krevet. U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali su građani neba. Pokoravaju se utvrđenim zakonima ali njihov način života savršenstvom nadilazi zakone. Siromašni, obogaćuju mnoge. Sve im nedostaje, a svega imaju u izobilju.” Bilo bi ludo biti kršćanin, a ne unijeti mali dašak različitosti u svijet oko nas, dodatni okus, tako uobičajen, ali tako bitan.