Veža su zajednička ulazna vrata stambene zgrade – trijem, haustor, portun. Mjesto koje nije ničije privatno, a pripada svima. Nisi još unutra, ali više nisi ni vani. Tu se ulazi i izlazi, tu se susreću susjedi koji se možda inače ne bi sreli. U njoj se razmijeni kratko ”dobar dan”, čuje se korak koji prepoznaješ, zastane se na sekundu više nego što treba. Veža pamti tko je došao kasno, tko je otišao zauvijek, tko se vratio nakon dugo vremena. Ona je neutralna, ali nije prazna. U veži se ljudi ne skrivaju, ali se ni ne razotkrivaju do kraja. Tu smo još uvijek pomalo javni, a već pomalo osobni. Zato je veža mjesto gdje se osjeti život zgrade. Ako je tiha, znaš da se ljudi povlače u sebe. Ako je izlizana, znaš da se često prolazi, ali i da se ostaje. Ako miriše na vlagu ili na kuhinju, nosi tragove onih koji žive iznad i ispod. I zato je veža dobra metafora za odnose. Ona nije dom, ali bez nje nema doma. Nije ulica, ali bez nje se ne ulazi u sigurnost. Veža nas uči da je zajedništvo često skromno, prolazno i nenametljivo, ali bez njega zgrada nije zajednica, nego samo sloj stanova jedan iznad drugoga.