Dugo sam je tražio posvuda, a bila je tako blizu – skrivena pod slojevima svakodnevnih briga, pod kamenjem sumnji, u prašini mojih vlastitih pogrešaka. Kad sam je izgubio, mislio sam da je nestala zauvijek. A zapravo, ona je čekala da se umorim od traganja izvan sebe i da se okrenem prema nutrini, gdje Bog šapće. Nađoh svoju izgubljenu dušu, koja se bojala biti voljena. Nađoh je kad sam prestao mjeriti sebe po uspjesima i počeo promatrati svoje rane kao prozore kroz koje svjetlost ulazi. Kad sam shvatio da me On nije napustio ni u trenucima moje vlastite odsutnosti. U tom susretu nije bilo trijumfa, samo mir. Kao kad pastir u Evanđelju (Lk 15,4–7) uzme izgubljenu ovcu na ramena i vraća je kući, ne zato što mu treba još jedna u stadu, nego zato što je voli. Tako sam i ja osjetio: da Bog ne traži savršenog čovjeka, nego pronađeno dijete. Nađoh svoju izgubljenu dušu – i od tada je više ne puštam. Ne zato što se bojim da će opet zalutati, nego zato što sam naučio hodati zajedno s Onim koji nikada ne odustaje od traženja.