Bilo je trenutaka u mom životu kada sam vjerovao da se sve mjeri onime što sam postigao, onime što sam uspio sačuvati ili onime što su drugi mislili o meni. Kada bi nešto od toga nestalo, činilo mi se kao da se ruši dio mene samoga. Gubici su znali ostaviti prazninu, umor me znao učiniti sporim, a samoća me ponekad pokušavala uvjeriti da sam prepušten sam sebi. No danas, gledajući unatrag, vidim da je istina bila drugačija. Bog je bio prisutan i onda kada ga nisam osjećao. Bio je u ljudima koji su mi pružili riječ ohrabrenja baš onda kada mi je trebala. Bio je u trenucima kada su se vrata otvorila tamo gdje sam očekivao zid. Bio je u snazi koju nisam mogao objasniti, a koja me podigla nakon svakog pada. Tek sada razumijem da me nije čuvala moja sposobnost da sve držim pod kontrolom, nego njegova vjernost koja me nosila i onda kada je moja vjera bila slaba. Zato mogu reći da je nada moj novi dom gdje se čovjek vraćam. Mjesto gdje ne moram dokazivati svoju vrijednost. Mjesto gdje mogu odložiti terete koje sam nosio cijeli dan. Nada gleda stvarnost onakvom kakva jest, ali istodobno vidi dalje od nje. Ona zna da posljednju riječ nema tama nego svjetlo, nema razočaranje nego obećanje, nema smrt nego život. Dok razmišljam o nadi, osjećam poziv da manje živim od svojih strahova, a više od Božjih obećanja. Poziv da ne gradim svoj identitet na prolaznim stvarima, nego na njegovoj ljubavi koja ostaje. Poziv da svakoga jutra iznova povjerujem kako Bog još nije završio svoju priču u meni. I možda je upravo to najveći dar nade: ona mi dopušta da živim bez žurbe i bez tjeskobe. Uči me da mirno živim, mirno ljubim i mirno čekam. Jer onaj koji me vodio jučer, vodi me i danas, a vodit će me i sutra. Nije važno znam li sve o svojoj budućnosti. Dovoljno je da poznajem Onoga u čije sam ruke stavio svoj život. I zato znam, kad se jednoga dana zatvore vrata, vratit ću se svome domu.