Bio sam zrno što se bojalo zemlje, misleći da je tamo kraj. A Ti si znao, prije nego ja, da život niće iz predanja. Zvao si me tiše od povjetarca, glasom koji srce prepoznaje: “Ostavi ono što prolazi, pođi za Mnom bez straha.” Kad sve položim u Tvoje ruke, ne nestajem – tek tada postajem. Kad pustim sebe, nalazim Tebe, au Tebi nalazim sebe. Tko izgubi život svoj poradi Mene, naći će ga u svjetlu novog dana. Tko ostavi strah, primit će slobodu, u Mom srcu pronaći će dom. Kad umire sjeme, rađa se klas, kad padne suza, nikne radost. Tko izgubi život svoj poradi Mene, tek tada stvarno počinje živjeti. Nije lako nositi svoj križ, kad put vodi uzbrdo kroz noć. Ali svaka rana što je s Tobom postaje izvor novoga života. Tvoje oči nikad ne osuđuju, one podižu čovjeka iz prašine. U Tvome glasu srce otkriva da je ljubav jača od smrti. Ne uzimaš mi život, Ti ga preobražavaš. Ne tražiš moj kraj, nego moje uskrsnuće. Sve što Ti predam, u Tebi procvjeta. Križ nije posljednja riječ, ljubav ima posljednju riječ. Tko izgubi život svoj poradi Mene, naći će ga u zagrljaju Oca. Nema veće pobjede od predanja, nema veće slobode od ljubavi. Sve što dam, u Tebi se vraća, stostruko ljepše nego prije. Tko izgubi život svoj poradi Mene, naći će Mene… i u Meni sebe. Kad se svijet boji izgubiti, Ti učiš srce darivati. Jer samo ljubav koja se daje ostaje zauvijek. Tko izgubi život svoj poradi Mene, naći će život koji ne prolazi.