Ono ”kako je bilo nekad”, više ne postoji, ne zato što je ono bilo lažno, nego zato što je život išao dalje – promijenili smo se, i m i svijet oko nas, imamo više iskustva, i druge ljude oko sebe, nosimo više rana, više umora, ali i više istine o sebi. Tražiti povratak ”na staro” značilo bi bježati od stvarnosti, a vjernost znači ostati upravo u stvarnosti, takvoj kakva jest. Zajednički život nije film u kojem je vjernost tek samo dok dođemo do zida naših želja, a poslije je više nema. Vjernost nekome, makar bilo krhko, znači prepoznati da ispod slojeva šutnje, navike i razočaranja još uvijek ima nečega živog. Možda je to samo sjećanje na povjerenje, možda zajednička bol, možda tiha odluka da se ne ode. U svakom slučaju – bijeg nije. Bog uvijek polazi od onoga što je ostalo, a ne od onoga što je nestalo. Brak koji je prošao lomove, a nije se raspao, nosi u sebi posebnost. Ne sjaji kao na početku, ali tinja. I često upravo to maleno svijetlo donosi više nego sve blještavilo zaljubljenosti. U vjernosti se ne traži herojstvo, nego svakodnevno ”da” – danas ću ostati, danas ću pokušati slušati, danas neću zatvoriti srce do kraja Samo danas, i uvijek danas. To su male odluke koje ne izgledaju spektakularno, ali čuvaju to maleno svjetlo. Kad se čovjek usudi biti vjeran krhkom, tada se krhko polako pretvara u nosivo. Bog ne obnavlja brak vraćanjem ”na staro”, nego produbljivanjem onoga što je ostalo. I to je dovoljno da se može nastaviti dalje.