Na tragovima starih redovnika, koji su u našem kraju slavili Boga, i danas se u Šenkovcu diže pjesma koja traži Kristov put. Stoljeća su prolazila, smjenjivale su se države, granice i naraštaji, ali ono što je bilo posijano molitvom nije nestalo. Vjera ima neobičnu snagu. Ona nadživljava ljude i nastavlja govoriti kroz mjesta na kojima su se sklapale ruke, kroz zvuk zvona, kroz tišinu crkvenih zidova i kroz srca koja se iznova otvaraju Bogu. Sveta Jelena ostala je naš znak, kroz mijene vremena i ljudskih dana, kao svjetionik koji ne prestaje svijetliti nad našim domovima i srcima. Ne zato što nas podsjeća samo na prošlost, nego zato što nas uvijek iznova usmjerava prema budućnosti. Svjetionik ne zadržava pogled na sebi. Na nama je danas nastaviti ono što su drugi započeli. Ne možemo živjeti od njihove svetosti, ali možemo živjeti istim Evanđeljem koje je oblikovalo njihove živote. Krist i danas prolazi našim ulicama, ulazi u naše obitelji, dijeli naše radosti i nosi naše križeve. On traži otvorena srca koja će njegovu ljubav pretvoriti u djela dobrote, praštanja i vjernosti. Ako se u Šenkovcu i danas uzdiže pjesma Bogu, neka to ne bude samo pjesma naših usana, nego i pjesma našega života. Jer najljepši spomenik svetoj Jeleni, starim redovnicima i svim naraštajima vjernika nije kamen, nego čovjek koji ljubi Boga i bližnjega. Tada će svjetlo koje su oni zapalili nastaviti gorjeti i u nama, a Kristov put neće biti samo put naših predaka, nego i naš vlastiti put koji vodi prema punini života.