Na kraju sela stajala je škola, pred njom dva jablana i prašnjavi put. Ujutro bi zvono presjeklo tišinu, a mi bismo potrčali da ne zakasnimo. Drvene klupe, izgrebane godinama, na ploči datum napisan kredom. U torbi bilježnica, olovka i gumica, a cijeli naš svijet mogao je stati pod jednu klupu. Još smo mi u onim klupama, još sjedimo jedan kraj drugoga. Još netko skriva zadaću, netko se smije u zadnjem redu, a netko kroz prozor gleda nebo i čeka veliki odmor. Još smo mi u onim klupama, barem kad zatvorimo oči. Jer godine mogu odnijeti mnogo, ali ne mogu odnijeti ono dijete koje smo bili. Po zimi bi kaputi ostajali mokri, na prozorima cvjetao bi mraz. Netko je do škole hodao kilometrima, ali nitko tada nije znao da će jednom poželjeti još samo jednom proći tim putem. Pisali smo polako, slovo po slovo, brisali gumicom dok papir ne pobijeli. I kad bi učitelj prozvao naše ime, ustali bismo pokraj klupe kao da pred nama stoji cijeli svijet. Još smo mi u onim klupama, još sjedimo jedan kraj drugoga. Još netko skriva zadaću, netko se smije u zadnjem redu, a netko kroz prozor gleda nebo i čeka veliki odmor. Danas su neke klupe nestale. Nema više one ploče, ni krede na učiteljevim rukama. Na školskim fotografijama lica su još uvijek mlada, samo smo mi ostarjeli. I čudno je… Tada smo jedva čekali da škola završi. A danas bismo dali mnogo da još jednom zazvoni ono zvono, da otvorimo vrata staroga razreda i pronađemo svoje mjesto. Još smo mi u onim klupama, još je naše ime negdje u drvetu. Još čujemo prijatelja kako šapće: ”Pomakni se malo, da i ja sjednem.” I na trenutak nema svih ovih godina, nema briga koje smo putem skupili.