Sve je naizgled na svome mjestu, sve je pod kontrolom, sve je zatvoreno kako treba biti, vrata čvrsta, straža budna, ali apostola više nema u zatvoru (Dj 5,23). Granice koje mi vidimo nisu granice za Boga. Može sve na izvana izgledati zatvoreno, zaključano, bez izlaza, ali Bog s time i u tome već djeluje. To je jedan od načini na koji On ulazi u ljudsku povijest. On ne čeka da se okolnosti promijene da bi djelovao. On djeluje unutar svih okolnosti. Zatvor ostaje zatvoren, ali više nema moć. Grob je zapečaćen, kamen na mjestu, straža postavljena, sve ”osigurano”, ali život se nastavlja (Mt 28,2-6). Bog nam na taj način pokazuje da zatvorenost svijeta nema konačnu riječ. Španjolski mistik Ivan od Križa u Usponu na goru Karmel piše da Bog često djeluje ”u noći”, ondje gdje čovjek više ne vidi put. Bog ne ovisi o otvorenim vratima, On ulazi i tamo gdje su vrata zatvorena (Iv 20,19). I ne razvaljuje uvijek, nego jednostavno donosi prisutnost koja mijenja iznutra. I onda, na izvan i dalje sve izgleda isto, ali više nije isto. Jer kad Bog dotakne nutrinu, i ono što je bilo ”nemoguće” gubi svoju snagu. Francuski teolog Henri de Lubac piše da je milost ”tiha prisutnost Boga koja iznutra preobražava čovjeka prije nego što promijeni svijet”. To znači da je najveće čudo ono koje se događa u srcu: kad strah izgubi vlast, kad se u tami pojavi mir, kad čovjek počne vjerovati i onda kad ne vidi izlaz. Možemo moliti možda ovako: Gospodine, ako je sve oko nas zatvoreno, nemoj dopustiti da se zatvori naše srce. Ako ne mijenjaš odmah okolnosti, promijeni nas u njima. Daj da ne tražimo samo otvorena vrata, nego da vjerujemo da si Ti tu, i onda kad ih vidim zaključana. Oslobodi nas iznutra, da možemo živjeti slobodno i tamo gdje to izgleda nemoguće.