Izreka – ”nadaj se najboljem, očekuj najgore” zvuči mudro, ali u svjetlu kršćanske vjere, nije ispravna, jer polazi od pretpostavke da je stvarnost u svojoj srži prijeteća i da se čovjek mora psihološki oklopiti za najgori ishod, pa čak i onda kad se nada. Puno opreza, puno sumnjičavosti, više nalik strategiji preživljavanja nego povjerenju. Ako je očekivanje najgorega način da se zaštitimo od razočaranja, onda to govori više o našem strahu nego o stvarnosti. Evanđelje, međutim, ne počinje od straha nego od Boga koji ulazi u povijest i kaže da se ne bojimo jer nismo sami. Kršćanska nada ne isključuje razboritost, ali ne dopušta da razboritost postane cinizam. Ona zna da križ postoji, ali zna i da uskrsnuće nije puka utjeha nego Božji odgovor. Zato se kršćanin ne trenira da stalno očekuje najgore, nego da u svemu traži gdje se Bog već nalazi, čak i onda kad to na prvi pogled izgleda izgubljeno. Nada tada prestaje biti psihološka tehnika i postaje način života, tih i postojan, koji se ne hrani iluzijama, ali se još manje hrani strahom. Možda je zato bolje reći – ”ne boj se ni kad dođe ono najteže”. Razlika je presudna: jedno polazi od sumnje, drugo od povjerenja. Sveti Pavao kaže da ”nada koja se vidi – nije nada” (Rim 8,24), jer prava nada ide dalje od onoga što se može kontrolirati ili predvidjeti. Kršćanska nada nije projekcija željenog ishoda, niti uvjerenje da će se stvari ”nekako dobro završiti”. Ona je povjerenje u Boga i onda kad se ne vidi put, kad nema znakova uspjeha, kad okolnosti ne obećavaju ništa. Da je vezana uz vidljivo, bila bi tek produžetak logike i iskustva. Pavao, međutim, govori o nadi koja se usuđuje ostati nada baš onda kad nema dokaza. Kršćanin zna da je zlo realno, ali ne živi u stalnom iščekivanju katastrofe, jer vjeruje da Bog djeluje i tamo gdje ljudska logika vidi samo kraj. Zato izreka ”nadaj se najboljem, očekuj najgore” nije evanđeoska. Ona je mudrost opreza, dok je kršćanska nada mudrost povjerenja.