Kuća je ista, zidovi stoje, ali tebe više nema u njoj. Tko će sada paziti na mene, majko. Navikao sam da negdje postoji netko tko misli na mene prije nego ja mislim na sebe. Netko tko primijeti kad šutim predugo. Govorili su da sam odrastao. Da sam jak. A ti si znala da u meni još uvijek živi dijete koje se ponekad izgubi u vlastitim mislima. Ti si znala kad me treba pustiti i kad me treba zagrliti bez pitanja. Sada ponekad hodam kroz dane kao kroz maglu. Obaveze zovu, život ide naprijed, ali u meni još uvijek postoji jedno jedino pitanje: Tko će sada paziti na mene, majko. Sjećam se tvojih večernjih koraka po kući. Tihe i skrivene molitve. Nikada nisi to činila da te netko vidi. Molila si kao što se diše. U danima kad je bilo više suza nego osmijeha, više tame nego svijetla. Kao da si znala da iznad svakodnevice postoji još jedan svijet, nevidljiv, ali stvarniji od svega. Možda si me već tada predala u ruke Onome koji je vidio dalje od tvog pogleda. Više neću čuti tvoj glas, ali ću ga razumjeti u sebi kad budem birao između ogorčenosti i dobrote. Više nećeš zatvarati prozor kad zahladi, ni otvarati vrata sobe da provjeriš jesam li se vratio, ali ću se sjetiti tvoje brige kad budem štitio one koji su mi povjereni. Više nećeš bdjeti nad mojim snovima, ali ću znati da si me naučila kome da ih povjerim. I dok danas hodam bez tvoje ruke, polako otkrivam da si i dalje uz mene. Oduvijek si bila most moga života prema Njemu. Uostalom, Njemu si me jedinom mogla dati bez straha da me izgubiš. Zato ću se i dalje pitati, ali s manje straha: Tko će sada paziti na mene, majko. A u srcu ću šaptati tvoje ime.