Čovjek se ne oblikuje samo u zaklonu, nego i na mjestima gdje vjetar udara najjače. Oluje života nisu kazna, nego prostor istine u kojem se ljušte iluzije, a ostaje ono što je stvarno. Dok je sve mirno, lako je govoriti o snazi, lako je misliti da znamo tko smo, no tek kad se tlo zatrese pod nogama, izlazi na vidjelo ono što ustvari jesmo. Oluje nas ne pitaju jesmo li spremni, one jednostavno dođu, i prisiljavaju nas da prestanemo bježati. Čovjek koji kroz njih prolazi, uči razlikovati prolazno od bitnoga, nema više potrebe da se dokazuje, da bude viđen, da se potvrđuje tuđim mjerilima. Koliko god bile teške, oluje imaju dar da nas prizemlje, očiste i usmjere, a zato oni koji ih prožive, ne izlaze iz njih isti. Oluje dođu i prođu, ali ispune svoju svrhu - rastjeraju ”ustajali zrak”, ali donesu i vedrinu. U njoj se ne zaboravlja što je bilo, ali se više ne živi u strahu od ponovnih. To vedro nebo nakon oluje nalik je vjeri koja je prošla kroz pitanja, sumnje i noći, i ima snagu čekati. I dok se sunce polako vraća, shvaćamo da mir nije odsutnost nemira, nego njegov plod.