Postoje rečenice u Evanđelju koje nas iznenade svojom jednostavnošću, ali i dubinom. Jedna od njih dolazi iz Petrova srca usred oluje: ”Gospodine, ako si to Ti, zapovjedi mi da dođem k Tebi po vodi” (Mt 14,28). Petar ne moli Isusa da dođe u čamac. Ne traži da utiša vjetar niti da smiri uzburkano more. Ne postavlja uvjete svojoj vjeri. Njegova jedina želja jest biti ondje gdje je Isus. Zato izgovara neobičnu molitvu: ”Zapovjedi mi da dođem k Tebi.” U toj kratkoj rečenici skriva se bit kršćanskoga života. Vjera nije prvenstveno želja da Bog promijeni okolnosti, nego spremnost da čovjek hoda prema Kristu, makar put vodio preko valova. Često molimo da nestanu problemi, da se oluja stiša, da križ postane lakši. Međutim, Isus ne uklanja uvijek oluju. Katkad izgovori samo jednu riječ: ”Dođi.” Ta riječ nije obična. Ona je Božja riječ koja nosi snagu da učinimo ono što sami nikada ne bismo mogli. Petar nije hodao po vodi zato što je imao iznimnu sposobnost ili neobičnu hrabrost. Hodao je zato što se pouzdao u Kristovu riječ. Dok je njegov pogled bio usmjeren prema Isusu, voda je bila put, a ne prijetnja. I naš se život sastoji od mnogih ”hodanja po vodi” – svaki put kada opraštamo umjesto da uzvratimo, kada ostajemo pošteni unatoč nepravdi, kada volimo i nakon razočaranja, kada ostajemo vjerni unatoč kušnjama, i činimo ono što ljudska logika smatra nemogućim. To nisu spektakularna čuda, nego svakodnevni koraci vjere. No, Evanđelje vrlo iskreno govori i o drugoj strani. Petar je počeo tonuti. Ne zato što je more odjednom postalo opasnije nego prije, nego zato što je pogled s Isusa prebacio na valove. Dok je gledao Krista, hodao je. Kad je počeo promatrati snagu vjetra, u njegovo se srce uvukao strah. Koliko je to blisko našem iskustvu! I mi često započnemo s velikim povjerenjem, a zatim pogled zarobe problemi koji nikako da prestanu, neuspjesi, bolesti, neizvjesnost ili mišljenje drugih ljudi. Valovi postanu veći od Krista. Tada još više tonemo, ne zato što je Bog nestao, nego zato što smo prestali gledati u Njega. Ipak, središte ovoga evanđeoskog događaja nije Petrovo hodanje po vodi, nego Isusova ispružena ruka. Evanđelist naglašava da Isus odmah pruža ruku i hvata Petra. Ne čeka da nauči lekciju. Ne dopušta da ga valovi progutaju. Njegova milost uvijek je brža od našega pada. To je najutješnija poruka ovoga odlomka. Kršćanski život nije put bez posrtaja. Nije život ljudi koji nikada ne sumnjaju. To je život ljudi koji, i kada počnu tonuti, znaju kome će zavapiti. Isus ne traži savršene učenike. Traži učenike koji Mu vjeruju dovoljno da Mu pruže svoju ruku. Zato Petrova molitva ostaje trajno aktualna. Možda bi trebala postati i naša svakodnevna molitva: ”Gospodine, zapovjedi mi da dođem k Tebi. Ne molim Te da ukloniš valove iz moga života. Daj mi hrabrosti da izađem iz svojih sigurnosti. Pozovi me da učinim korak koji se bez Tebe čini nemogućim. Nauči me više vjerovati Tvome glasu nego svojim strahovima.”