”Evo, dolazim usred tebe prebivat” (Zah 2,14-17), kaže nam Gospodin, i očekuje da konačno otvorimo vrata svoga unutarnjeg hrama, koja će zasigurno škripati – škripati od težine prošlih iskustava, od isprepletenih čežnji, rana, sjećanja i nedovršenih priča. Naše nedovršene priče su dokaz da je život veći od onoga što smo do sada uspjeli razumjeti ili dovršiti. Svaka priča koju u sebi nosimo – ona koja je započela s radošću, ali i ona koja je ostala na pola rečenice, ona koja je stala pred zatvorenim vratima ili skrenula u smjeru koji nismo očekivali, ostaje otvorena jer Bog u njoj još uvijek piše. Naše nedovršene priče su poglavlja u kojima učimo čekati, u kojima dopuštamo Bogu da pristupa onim dijelovima koji još nisu zaokruženi, da ulazi u rečenice koje nas bole, u poglavlja koja se nikada nisu zaključila, i u dijelove biografije koje bismo najradije preskočili. On, poput ”blagog lahora” koji je čuo Ilija, nastavlja završavati ono što mi nismo uspjeli. S Gospodinom slutimo nove početke. Naš unutarnji hram sveto je mjesto i Bog ga je izabrao za svoje prebivalište. ”Vodi me, Bože, u luku spasa, da tamu nađem vječni mir” (U tišini hrama, Ivan Puljić). Vrati me Onome koji ima moć utišati more, jer predugo je bilo nemirno, rastrgano valovima tjeskobe i očekivanja. Daj mi da nađem svoj mir. Vodi me u luku spasa, ondje gdje se more mojih misli napokon smiruje pred Tvojim pogledom. Dovedi me do mjesta gdje se vjetrovi mog nemira utišaju i gdje mogu čuti da me zoveš po imenu. Primi me onakvog kakav jesam: umoran od putovanja, slomljen od slabosti, ali spreman da Ti otvorim vrata koja će, pretpostavljam, i dalje škripati. Gospodine, budi moj svjetionik; kad se udaljim od obale, budi moj kompas; kad me tama obavije, budi moje svjetlo. Vodi me, Bože, u luku spasa, da u tami mojega života nađem Tvoj vječni mir. A kad ga nađem, podari mi snagu da ga nosim drugima, kao znak da si Ti uvijek s nama, i onda kada mislimo da smo izgubljeni na pučini.