Gospodine, daj mi srce koje ne zaboravlja ruke koje su me podigle i nosile prije nego što sam mogao hodati, oči koje su bdjele nada mnom dok sam spavao i brige koje nikada nisu bile izgovorene, a ipak su svakoga dana bile podnesene zbog mene. Ne daj mi da zaboravim svoje roditelje. Njihove umorne korake, njihova odricanja, njihove male pobjede i velike žrtve koje su ostale skrivene od pogleda. Toliko je toga što dijete nikada ne vidi dok samo ne počne nositi terete života. Tek tada polako shvati koliko je ljubavi bilo utkano u obične dane, u kruh na stolu, u toplinu doma i u sigurnost koju je uzimalo zdravo za gotovo. Ne daj mi srce koje zaboravlja njihove riječi, ni onda kada ih više ne budem mogao čuti. Ne daj mi da zaborav prekrije njihov smijeh, njihove savjete i njihovu prisutnost. Ako sam ikada bio voljen bez zasluge, onda je to bilo u njihovu zagrljaju. Ako sam ikada bio prihvaćen prije nego što sam išta postigao, onda je to bilo u njihovu srcu. Zato, Gospodine, daj mi srce koje će nositi zahvalnost kao tihu molitvu. Daj mi srce koje će se s ljubavlju sjećati i onda kada godine prolaze. Daj mi srce koje će za svoje roditelje uvijek imati mjesto nježnosti, poštovanja i zahvalnosti.