Najljepša žena moga života ne nosi krunu. Njezina je kruna satkana od ljubavi, strpljenja i bezbrojnih neprospavanih noći. Zove se Ana. Kad izgovorim njezino ime, u meni se probudi osjećaj doma. Osjetim miris kruha, toplinu zagrljaja, sigurnost ruke koja me vodila dok još nisam znao hodati. Bila je najljepša žena na svijetu. U njezinim očima uvijek je bilo mjesta za mene. U njezinu srcu uvijek je gorjelo svjetlo koje nije gasila ni briga ni umor. Znala je slušati i kad nisam govorio. Znala je razumjeti i kad ni sam nisam razumio sebe. Koliko je samo puta svoju bol pretvorila u osmijeh da bih ja bio miran. Koliko je puta svoje želje ostavila po strani kako bi moji snovi mogli rasti. To može samo majčinsko srce. Mama, hvala ti što si me naučila da je dobrota najljepše lice čovjeka. Hvala ti što si pokazala da se ljubav ne dokazuje velikim riječima, nego djelima koja se ponavljaju iz dana u dan. Hvala ti što si bila moje prvo evanđelje – prije nego što sam znao čitati Sveto pismo, čitao sam ljubav u tvome pogledu. Danas molim Boga da ti vrati svaku suzu radošću, svaki umor mirom, svaki tvoj dar stostrukim blagoslovom. I kad te pogledam, ne vidim samo svoju mamu. Vidim ženu koja je svojim životom ispisala najljepšu pjesmu – pjesmu nesebične ljubavi. Zato ćeš za mene uvijek ostati najljepša žena.