Na kraju dana, u tišini večeri, kad se utišaju glasovi i obaveze, ovo je moja posljednja molitva. Ne želim je preskočiti, jer znam da bih preskočio istinu o sebi. To nije tuđa priča, ona nosi moje ime i moje lice. Skrivena je u riječima koje su zaboljele, u šutnjama koje su ohladile blizinu, u mislima kojima sam druge smanjio da bih sebe uzdigao. Nije uvijek glasna ni dramatična. Moj grijeh je prevelik. Prevelik jer ga ne mogu jednostavno izbrisati. Prevelik jer znam da sam mogao drukčije. Prevelik jer ruši sliku o meni kakvu rado pokazujem. U ogledalu savjesti nema uljepšavanja, nema svjetla koje skriva bore duše. Ipak, u toj večernjoj iskrenosti ne ostajem sam. Jer kad priznajem svoju krivnju, stojim pred Onim koji me poznaje do kraja. Pred Isusom koji nije okrenuo lice od slabih, koji je sjedio za stolom s grešnicima. On zna kako izgleda ljudska slabost. Zna kako zvuči umor, kako peče sram, kako boli kajanje. Kad stanem pred Njega, ne osjećam se kao optuženik, nego kao dijete koje je pogriješilo, ali nije prestalo biti voljeno. Njegove ruke, probodene, nisu podignute da presude, nego da zagrle. On razumije borbe koje vodim u sebi, namjere koje su bile dobre, a izgubile su se u nespretnostima i strahu. Razumije i ono što ne znam izreći. Priznanje grijeha postaje početak poniznosti i promjene. U tišini večeri, dok priznajem svoje grijehe, u meni se pali drugačije svjetlo. Ne svjetlo savršenstva, nego nade. Ako me On razumije, ako me ne odbacuje, onda sutra nije prijetnja, nego dar. Mogu pokušati ponovno. Mogu biti pažljiviji, strpljiviji, iskreniji. Ne zato što sam jak, nego zato što sam voljen. Onaj koji me sluša navečer, već me čeka u novom jutru.