Kako je moguće da zajednica koja je nastala iz Isusova poziva na služenje, ljubav i istinu, često u svojoj povijesti, pa i danas, bude doživljavana kroz prizmu moći i šutnje? Isus je rekao učenicima: ”Znate da vladari gospoduju narodima, a velikaši nad njima vladaju. Neće tako biti među vama. Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj.” (Mt 20,25-26) Moć je dana za činiti dobro, no, kad moć postane svrha samoj sebi, kad prelazi u kontrolu, dominaciju i ušutkavanje, ona gubi evanđeoski smisao. Što se tiče šutnje, poznato je da ona može imati više lica. S jedne strane, postoji šutnja u molitvi, šutnja u klanjanju, šutnja koja sluša Božju riječ – to je plodonosna šutnja iz koje izrasta snaga. Ali postoji i šutnja koja boli – šutnja pred zlom, šutnja pred nepravdom, šutnja koja prešućuje istinu radi mira ili ugleda. Ta šutnja nije evanđeoska. Proroci i sam Krist pozivali su da se grijeh imenuje, da se slabosti ne skrivaju, nego liječe u svjetlu Božje milosti. Kad se moć pretvori u vladanje, a šutnja u skrivanje, Crkva gubi svoj proročki glas. Zato je Isus postavio dijete u sredinu i rekao: ”Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” (Mt 18,3) Dijete nema moć, a ima snagu jednostavnosti i iskrenosti. Prava snaga Crkve nije u autoritetu, nego u svjedočanstvu. A istinsko svjedočanstvo uvijek uključuje riječ koja govori istinu i tišinu koja osluškuje Boga. Biskupi i svećenici dobivaju autoritet da vode zajednicu vjernika u Ime Isusovo i ona se nikad ne smije koristiti za promociju ili zaštitu vlastitih položaja ili interesa, jer tada postaje izopačena i prostor manipulacije. Šutnja u tom kontekstu je druga strana iste medalje. Ona može biti šutnja iz straha – da se ne bi izgubio autoritet ako isplivaju neugodne činjenice, ili može biti šutnja iz lažnog osjećaja lojalnosti – ”neću progovoriti protiv svoga nadređenoga ili kolege”. Takva šutnja rađa začarani krug: moćnici ostaju zaštićeni, žrtve ostaju nezbrinute, a povjerenje župljana pada u kaos. Biblija o tome neprestano govori. Onaj tko vjeruje u istinu, ne boji se njezine objave, jer zna da ga oslobađa. (Iv 8,32) Pravo pročišćenje ne može doći iz ljudskih kalkulacija niti iz unutarnjih dogovora moći, nego iz hrabrosti da se raskine lanac šutnje i prokaže ono što nije dobro. Sve to mora početi od voditelja zajednica. To je bolno i zahtjevno, ali je to jedini put koji vodi k ozdravljenju. Kada se u Crkvi pojavi ”prljavština” – bilo u vidu grijeha, slabosti, zloporaba ili nevjernosti, najveća opasnost je zatvarati oči i skrivati je. Priznanje vlastite ”prljavštine” prvi je korak prema iscjeljenju.