Mjesec u krošnjama moje Afrike, šapuće riječi drevne molitve. Svaki je korak otkucaj zemlje, svako je srce dio nje. Crvena prašina na bosim stopalima, sunce još gori u očima. Tamo gdje djeca pjevaju slobodu, život se rađa u osmijesima. Kad bubnjevi probude jutro, i nebo obuče zlatni sjaj, znam da me zove zemlja srca, mjesto gdje ljubav nema kraja. Mjesec u krošnjama moje Afrike, svijetli jače od svih svjetionika. U svakom licu vidim novo jutro, u svakoj pjesmi kuca jedna Afrika. Mjesec u krošnjama moje Afrike, u ritmu srca pleše cijeli svemir. Kad zatvorim oči, opet joj se vraćam, jer ondje ljubav nikad ne umire. Miris kiše poslije dugog ljeta, lavlji zov daleko odzvanja. Pod baobabom starci pričaju, kako se nada nikad ne predaje. I kad odem preko mora daleko, dio mene ostaje tu. U toplom dahu afričke noći, uvijek pronađem svoj put. Nije Afrika samo mjesto na karti, ona je pjesma što mijenja čovjeka. Tko jednom čuje njezino srce, zauvijek nosi njezin ritam. Mjesec u krošnjama moje Afrike, neka me vodi kroz svaku noć. Dok bubnjevi čuvaju snove naroda, ljubav će uvijek imati moć. Mjesec u krošnjama moje Afrike, pod istim nebom svi smo isti. Jedno je srce, jedan je ritam, jedna je nada što ne može nestati. Mjesec u krošnjama moje Afrike… i srce koje se uvijek vraća kući.