Bog nas oslobađa od uspoređivanja i lažnih mjera vrijednosti. On ne traži od nas da budemo netko drugi, nego da budemo ono što nam je dano biti. U Evanđelju vidimo kako Isus ne oblikuje ljude po jednom kalupu, nego svakome pristupa osobno. Nakon nakon uskrsnuća ne briše identitete svojih učenika. Petra, koji ga je zatajio, ne pretvara u nekog drugog, nego ga pita: ”Ljubiš li me?” (Iv 21,15). Time ga vraća njemu samome, ali sada pročišćenom kroz pad i oproštenje. Marija Magdalena ostaje i dalje ona koja traži, ali sada pronalazi Živoga (Iv 20,16). Toma ostaje i dalje onaj koji sumnja, ali njegova sumnja postaje put do najdublje ispovijesti vjere: ”Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28). Uskrsli ne poništava našu osobnost, nego je dovodi do punine. Ne pita nas zašto nismo netko drugi, ne traži zamjene. ”Ako je tko u Kristu, nov je stvor” (2 Kor 5,17), a taj ”novi” nije netko drugi, nego isti čovjek zahvaćen novim životom. Grob je prazan ne zato da bi svi bili isti, nego da bi svatko mogao ustati na svoj način, u svojoj priči. Bog će nas pogledati kao uskrsli Krist Petra, Mariju ili Tomu i pitati: gdje si ti u svemu tome bio, jesi li ljubio, jesi li ustao iz svojih padova, jesi li dopustio da te život preobrazi. Nitko od njih nije pozvan da postane netko drugi, nego da postane do kraja ono što jest u Božjem svjetlu. Oscar Wilde će to reći ovako: ”Budi svoj, svi ostali su već zauzeti.” Nitko drugi ne može živjeti naš život, našu vjeru, našu ljubav. To je prostor koji je samo nama povjeren. Na kraju života Bog će nas pitati jesmo li bili vjerni onome što nam je povjereno, jesmo li postali ljudi kakve nas je On zamislio kada nas je stvarao. Ne možemo se sakrivati iza toga da nismo netko drugi.