Ne dolaziš ondje gdje svi gledaju. Dolaziš ondje gdje nitko ne vidi. U pukotinu srca, u tišinu poslije suza, u riječ koja je napokon oprostila, u ruku koja nije odustala. Mijenjaj me iznutra, Gospodine. Tu počinje novi svijet. Ne snagom koja ruši, nego ljubavlju koja ostaje. Neka kroz moje srce Tvoje Kraljevstvo raste nečujno. Mi čekamo da se zatrese zemlja, Ti posiješ sjeme. Mi čekamo vatru s neba, Ti zapališ jedno srce. Mi čekamo da se promijeni svijet, Ti promijeniš čovjeka. I svijet se polako počne mijenjati s njim. Tvoje Kraljevstvo nema naslovnice. Nema fanfara. Nema pozornice. Raste u kruhu podijeljenom na dvoje, u djetetu koje uči moliti, u baki koja još uvijek vjeruje, u čovjeka koji se vraća kući. Nitko ne vidi kako raste pšenica. Nitko ne čuje kako kvasac diže tijesto. Ali jutro ipak dođe. Tako dolaziš i Ti. Ne osvajaš silom. Ne pobjeđuješ vikom. Ne tražiš pljesak. I dok mislim da je premalo, jedna riječ Evanđelja, jedna ispovijed, jedna hostija, jedan zagrljaj… Ti od toga gradiš novo čovječanstvo. Tu počinje novi svijet. Ne snagom koja ruši, nego ljubavlju koja ostaje. Ta, najveće čudo nije ono što svi vide, nego srce koje je naučilo ljubiti. Gospodine, neka kroz moje srce Tvoje Kraljevstvo raste nečujno.