Nije lako sve ostaviti. Nije lako pustiti ono što čovjek poznaje, ono što mu daje sigurnost, ono na što se naviknuo. Apostoli su ostavili svoje mreže i kuće, ali je bilo mnogo teže ostaviti vlastite predodžbe o životu, svoje strahove, potrebu da sve bude pod kontrolom, svoju želju da budu važni i priznati. Znamo da se čovjek dugo oprašta od sebe samoga. Isusov odgovor nije hladna nagrada. On ne govori o trgovini: ti meni ostaviš nešto, a ja tebi dam više. On govori o novom životu koji nastaje kada se čovjek usudi izaći iz zatvorenosti vlastitoga srca: ”Nema nikoga tko ostavi kuću ili braću ili sestre… poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, primio stostruko” (Mk 10,29-30). To ”stostruko” nije bogatstvo. To je širina srca koju čovjek nikada ne bi upoznao da je ostao zatvoren u svoju malu sigurnost. Henri de Lubac je zapisao da je najveća čovjekova tragedija živjeti samo za sebe, jer tada i ono što posjeduje postaje tijesno. Evanđelje čovjeka širi. Kad netko pođe za Kristom postaje sposobniji voljeti. Tada više ne pripada samo sebi. Ali Isus ne skriva ni drugu stranu medalje. Uz ”stostruko” dolaze i progonstva. Evanđelje nikada nije obećanje lagodnosti. Tko ljubi, uvijek će biti ranjiviji! Tko ostavlja sigurnosti radi istine, osjetit će samoću. Tko ide za Kristom, katkada će izgledati kao gubitnik u očima svijeta. Ipak, na kraju Isus izgovara rečenicu koja ruši ljudsku logiku: ”Mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi” (Mk 10,31). Pred Bogom nije velik onaj koji je mnogo skupio, nego onaj koji je naučio darivati sebe. Nije velik onaj koji je sačuvao život pod staklom, nego onaj koji ga je predao. Jer život se ne nalazi grčevitim držanjem, nego predanjem. Charles de Foucauld je jednom napisao: ”Čim sam povjerovao da postoji Bog, shvatio sam da ne mogu živjeti ni za što drugo osim za njega.” Ne ostavljamo zato što preziremo život, nego zato što slutimo da postoji nešto veće od zatvorenog kruga vlastitih interesa.