Što to zapravo ostavljamo? Ostavljamo sve male tvrđave u kojima smo čuvali sebe od Boga i od ljudi, ne znajući kamo vodi put. Život se dobiva tek onda kad ga prestanemo grčevito držati? Na obali su ostali naši čamci, u kućama ugašena svjetla večere, u očima majki pitanja bez odgovora. A mi odosmo za Čovjekom koji nije imao gdje bi glavu naslonio, a nosio je u sebi širinu neba. Nismo pošli za obećanjem uspjeha. Nismo pošli za slavom. Pošli smo jer smo u njegovu pogledu prvi put osjetili da nas netko vidi do kraja i ljubi. I danas ponekad izgovaramo Petrovske riječi, i u srcu još držimo zaključana vrata, skrivene posjede, tajne oholosti koje ne damo nikome. Teško je ostaviti sebe. Teže nego kuću i polje. Teže nego sigurnost sutrašnjega dana. Ali ti, Gospodine, neumorno prolaziš uz naše obale i gradove, kroz naše umorne dane i prešućene noći, i govoriš nam jednostavno: ”Pođi za mnom.” Naše srce nije stvoreno za mirnu luku, nego za pučinu. Ustali smo i ponovno ćemo ustati, ne samo jer smo sve razumjeli, nego zato jer je trebalo krenuti. Na kraju će biti važno jesmo li imali hrabrosti ostaviti ono malo svoje da bismo pošli za Tobom.