Ustajala si prije sunca, dok je Nazaret još spavao. Palila si vatru, mijesila kruh i novi dan Bogu predavala. Na tvojim rukama bio je miris brašna, u vrču voda sa zdenca, a pod tvojim krovom, sasvim blizu, rastao je Spasitelj svijeta. Marijo iz Nazareta, ženo malih, tihih dana, nitko nije znao kakvu tajnu skriva tvoja siromašna kuća. Dok si prala, dok si kuhala, dok si krpala haljinu, Bog je živio kraj tebe. Bog ti je govorio: ”Majko.” Gledala si Josipa dok radi i slušala udarce iz radionice, a mali Isus skupljao je strugotine i donosio ih u svojim ručicama. Možda si ga zvala kad je bila večera, možda si brisala prašinu s njegova lica i, kao svaka majka, pitala: ”Jesi li gladan, sine moj?” Išao je s tobom prema zdencu i rastao iz dana u dan. Učio je molitve tvoga naroda i s tobom dočekivao sabat. A ti si čuvala sve u srcu, i ono jasno i ono skriveno, jer nije svaki dan imao čudo, ali je svaki dan imao Njega. Nije svetost uvijek na visinama, nije uvijek pjesma anđela. Nekad miriše na kruh iz peći, na drvo, znoj i oprane haljine, a nekad svetost samo tiho kaže: ”Neka mi bude kako želiš Ti.” I onda cijeli običan život postane mjesto gdje stanuje Bog. Marijo iz Nazareta, nauči nas obične dane živjeti tako da i naše kuće postanu Bogu otvorene. Kad nema čuda, kad nema odgovora, kad ostane samo vjernost i trud, nauči nas prepoznati Isusa u svemu malom – tu, kraj nas, na našem putu.