Možda se umori. Možda više ne zna što učiniti. Možda joj dijete ode daleko, putem kojim ona ne može poći. Možda je ne čuje, možda se više i ne osvrće. A ona ostaje i njezino srce još ga čeka. Majka ne prestaje biti majka ni onda kada više ništa ne može promijeniti. Ne može prijeći put umjesto svoga djeteta, ne može birati njegove korake niti ga svojim rukama vratiti kući. Ali može vjerovati. Može se nadati. Može moliti. Kad mu više ne može govoriti o Bogu, ona Bogu govori o njemu. Kad ga ne može vratiti svojim rukama, na koljenima ga nosi Njemu. Kad se sva vrata zatvore, ostaju joj vrata Božjega srca. Ima noći kada nema odgovora. Ima suza koje nitko ne vidi i imena izgovorenih tiho pred križem dok cijela kuća spava. Tada majka možda ne može učiniti ništa drugo nego zapaliti malo svjetlo i vjerovati da će ga njezino dijete jednom ugledati. Možda joj na kraju ostane samo čekanje. Ali i čekanje može biti ljubav. Jer majka čeka na prozoru i nada se da će se dijete vratiti. A upravo tu majčina ljubav počinje govoriti nešto o Bogu. Ako majka tako čeka svoje dijete, koliko više čeka Bog. Dok majka gleda prema putu, Bog je već na putu. Dok se ona nada povratku, Bog već ide ususret. Kao otac koji izgubljenoga sina vidi još izdaleka, ne čeka hladno pred vratima, nego mu trči u susret. Zato majčina molitva nikada nije samo nemoćno čekanje. Dok šapće ime svoga djeteta, ona ga predaje Onome koji ga može pronaći i ondje kamo njezine ruke više ne mogu doprijeti. Majka nikad ne odustaje jer ljubav posljednja ostaje. A ako majčino srce tako ljubi, koliko više ljubi Bog.