Lijepo je kada kraj nekoga ne moraš glumiti da si jači nego što jesi. Kada ne moraš tražiti prave riječi, skrivati svoje brige ili uljepšavati svoje dane. Lijepo je kada netko može sjediti pokraj tebe u tišini, a da ta tišina ne bude prazna. Koliko nam je puta u životu trebalo tako malo. Ne veliko rješenje, ne savjet koji će sve promijeniti, nego samo jedno srce koje će ostati blizu. Ima ljudi uz koje se duša odmori. Ne zato što imaju odgovore na sva pitanja, nego zato što ne bježe pred tuđom ranjivošću. Uz njih ne moramo biti netko drugi. Dovoljno je biti ono što jesmo. Tako je i Bog dolazio ljudima. Nije najprije tražio njihove zasluge, nije ih pitao jesu li dostojni njegove blizine. Dolazio je među umorne ribare, među grešnike, među one koji su nosili terete koje nitko nije vidio. Sjedao je za njihove stolove, slušao njihove priče i unosio svjetlo tamo gdje ga je ponestajalo. Najdublje rane ne liječe uvijek velike riječi. Često ih liječi nečija vjernost, saznanje da ih netko nije zaboravio, da netko misli na njih, da nekome nije teško zastati, saslušati, i pričekati. Čovjek s godinama sve manje traži ljude koji će ga zadiviti, a sve više one uz koje može biti miran. One koji ne ulaze u njegov život kao prolazni gosti, nego kao blagoslov, uz koje i najobičniji dan postaje malo topliji, a najteži teret malo lakši.