Svaki čovjek nosi u sebi prostor koji je neizreciv koji se ne može do kraja prevesti u riječi. Čak i ondje gdje postoji velika bliskost, ljubav i dugogodišnje zajedništvo, ostaje dio koji drugi može samo naslutiti, ali ne i u potpunosti razumjeti. Često ni sami sebe ne razumijemo. Isusovo iskustvo to snažno potvrđuje (Mk 3,20-21) – njegovi ga poznaju, odrasli su s njim, ali ne mogu zahvatiti dubinu njegova odnosa s Ocem ni logiku njegova poslanja. To nas oslobađa teške napasti: želje da budemo potpuno shvaćeni. Vjera, savjest i duboke životne odluke rijetko su do kraja objašnjive. Želja je ljudska, ali ako postane jedino mjerilo, lako nas zarobi – počnemo objašnjavati više nego što je potrebno, braniti se i ondje gdje to ne traži istina, ili pak prilagođavati vlastite odluke tuđem razumijevanju. Jedini koji nas razumije je Bog jer ”On gleda srce” (1 Sam 16,7). U njegovom pogledu čovjek može biti ono što jest, bez straha da će biti krivo protumačen. Sve drugo razumijevanje, pa i ono najbližih, ostaje djelomično, krhko i podložno pogreškama. Prihvatiti to ne znači pomiriti se, nego znači živjeti realnije, slobodnije i mirnije, tj. biti zahvalan za razumijevanje koje dobijemo, ali i ne žaliti previše što smo neshvaćeni, odnosno ne tražiti od ljudi ono što samo Bog može dati. Tada će nerazumijevanje, iako će i dalje boljeti, postati dio puta kojim hodamo.