Kad se dogodi smrt, posebice nekoga tko ”nije išao u crkvu”, uvijek ostaje prostor neizvjesnosti i ljudskih prosudbi. U Božjim očima to je misterij. Mi ne znamo što je bilo u srcu te osobe u zadnjim trenucima života, ne znamo je li možda u tišini i u svojoj nutrini zazvala Boga. Zato Crkva uvijek povjerava preminuloga Božjem milosrđu. Gospodin je dobar svima i njegova dobrota nema granica, ona nije rezervirana samo za pravedne, vjerne ili one koji ga traže. To je upravo ono što nas često iznenadi kod Boga. Mi bismo ponekad htjeli da dobrota bude nagrada za trud, za pravednost ili za vjernost, ali Bog se ne da uokviriti u takve granice. Njegova ljubav i dobrota polaze od Njega samoga, ne od naših zasluga. Pismo nam stalno pokazuje tu istinu: ”Sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i kiša pada pravednicima i nepravednicima.” (Mt 5,45) To nas uči da se nikada ne obeshrabrimo, jer ne postoji stanje u kojem bi nas Bog odbacio. Ponekad ljudi nose u sebi osjećaj da su otišli predaleko, da su pogriješili toliko da više nema povratka, da je njihova tama jača od Božjeg svjetla. No, upravo tada vrijedi se podsjetiti da je Božja ljubav uvijek veća od naše slabosti. U prispodobi o izgubljenom sinu (Lk 15,11-32), otac ne odbacuje sina koji je sve upropastio, nego ga čeka, trči mu ususret i vraća mu dostojanstvo. To je slika Boga: On ne zatvara vrata, nego nas traži i prima. Apostol Pavao ističe: ”Ni smrt, ni život, ni sadašnjost, ni budućnost… ništa nas neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu.” (Rim 8,38-39) Mi možemo otići predaleko, ali On ostaje blizu. Mi možemo pasti, ali On uvijek pruža ruku. Njegova vjernost ne ovisi o našem uspjehu, nego o Njegovoj beskrajnoj ljubavi. Bog nas dakle gleda s očinskom pažnjom, i poziva nas da u svom srcu raširimo prostor dobrote prema onima za koje bismo inače rekli da je ”ne zaslužuju”. Ako je Gospodin dobar svima, i mi smo pozvani biti ljudi dobrote. ”Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima.” (Mt 7,12)