Ljudi će nam uvijek biti zagonetka jer nijedno ljudsko srce nije potpuno prozirno. Možemo živjeti pokraj nekoga godinama, dijeliti stol, šutnje i razgovore, a opet ostati pred njim djelomično nijemi. Čovjek nosi u sebi dubine koje ni sam do kraja ne razumije. Zato su odnosi istodobno lijepi i bolni: stalno mislimo da smo nekoga upoznali, a onda otkrijemo novu ranu, novi strah, novu nježnost ili tamu za koju nismo znali. U tome postoji i nešto sveto - da drugi čovjek nikada ne postane predmet koji možemo potpuno objasniti i zatvoriti u svoje definicije. U Evanđelju vidimo kako ni oni najbliži Isusu nisu uvijek razumjeli jedni druge. Krist ih ne okuplja zato što sve razumiju, nego zato što žele ostati zajedno i usred nerazumijevanja. ”Sada vidimo u zrcalu, nejasno, a tada ćemo licem u lice” (1 Kor 13,12). Ta Pavlova rečenica govori i o Bogu i o ljudima. Naše je poznavanje uvijek djelomično. Čim pomislimo da smo nekoga sasvim shvatili, prestajemo ga slušati. Zato je dobro da nam bližnji budu zagonetke. Ljubav nije posjedovanje znanja o drugome. Jedna od najvećih životnih mudrosti je prihvatiti da drugoga ne možemo do kraja rastumačiti. Ne možemo potpuno objasniti zašto netko šuti, zašto se povlači, zašto voli baš tako kako voli ili zašto nosi teret koji skriva. Ali možemo biti prisutni i ostati zajedno. Prisutnost je veći čin ljubavi od razumijevanja. Rainer Maria Rilke u Pismima mladom pjesniku piše da je ljubav ”kada dvoje samotnika štite, dotiču i pozdravljaju jedno drugo”. To je jedan od najljepših odgovora zašto je čovjek zagonetka. Uistinu, drugoga ne možemo osvojiti objašnjenjima ni do kraja protumačiti, ali ga možemo čuvati poštovanjem.