Isus razotkriva licemjerje i nedosljednost farizeja i pismoznanaca i kaže: ”Sami protiv sebe svjedočite.” (Mt 23,31) Oni su tvrdili da poštuju proroke, a u isto vrijeme su ubijali Onoga koji je bio veći od svih proroka. Njihovi ih postupci razotkrivaju. Isto se može dogoditi i nama. Možemo govoriti da vjerujemo u Boga, a ponašati se kao da ga nema. Možemo tvrditi da volimo Crkvu, a u isto vrijeme ogovarati je, blatiti je, dijeliti je i širiti o njoj nepovjerenje. Možemo isticati kako smo pravedni, a u srcu nositi mržnju ili oholost. Isus takvima spočitava da grade ”spomenike” sami sebi, ”spomenike” vlastitog ega, ponosa i samohvale – ispunjeni željom da ostavimo ime, da budemo zapamćeni, da nas ljudi slave i da nam se dive. Takvi su kao ”obijeljeni grobovi” – izvana ukrašeni, a iznutra puni truleži. (usp. Mt 23,27) Uspjesi, bogatstvo, funkcije, i pohvale ljudi – sve je to krhko. Pravi spomenik je trag dobrote u tuđem životu, oproštenje koje smo dali, vjernost u tišini, molitva za drugoga. To se ne može srušiti, nego ostaje zauvijek.