”Lice joj više nije bilo tužno kao prije” (1 Sam 1,18). Ana godinama nije imala dijete, njezina molitva još nije imala vidljiv odgovor, a ipak, tuga je nestala s lica. Okolnosti se nisu promijenile ali tuge više nije bilo na njezinom licu. Došla je u hram slomljena, iscrpljena od poniženja, nerazumijevanja i tihe boli koja se godinama skupljala u njoj, a vratila se utješena. Nije dobila rješenje svoju muke, ali je dobila mir. Povjerila je svoje breme Gospodinu. Kad se čovjek prestane grčevito držati svoga bola i povjeri ga Bogu, tuga nestaje. Ana je povjerovala da njezin vapaj nije izgubljen, da je netko čuo njezinu šutnju i njezine suze, i to povjerenje rodilo je u njoj dostojanstvo i tišinu u kojoj više nema gorčine. Bog ne oduzima odmah ono što nas boli. I dalje ćemo nositi rane, pitanja i neispunjene želje, ali više neće biti tuge ako mu se predamo. Anino iskustvo nam govori da je moguće živjeti bez gorčine i kad još nema odgovora. U trenutku kad izlazi iz hrama, njezina bol nije nestala, praznina nije ispunjena, budućnost je i dalje neizvjesna, a ipak, lice joj više nije tužno. Zašto? Jer je teret prestala nositi sama. Ne dobiva obećanje, ne dobiva znak, ne dobiva objašnjenje, dobiva nešto dublje: povjerenje da njezin život nije prepušten slučaju. Bogu je predala svoju sudbinu. To je tajna duhovne sreće.