Ne dopustimo da nas pesimisti obeshrabre. Kada nas okružuju glasovi koji ističu samo probleme i ograničenja, možemo svjesno izabrati da hranimo nadu: tražiti rješenja, činiti male, konkretne dobročinstva i družiti se s ljudima koji jedni druge podupiru. Biblija nas potiče da usmjerimo misli na ono što je dobro i vrijedno (Fil 4,8), da ostanemo radosni u nadi i postojani u nevolji (Rim 12,12) te da se ne bojimo jer nismo sami (Iz 41,10). Neka to ne bude samo unutarnji stav — neka bude i djelo: jedan prijateljski poziv, jedna mala usluga, jedna molitva mogu razbistriti tamu pesimizma. Molim se da nas Gospodin nadahne hrabrošću i razboritošću da budemo svjetlo tamo gdje se širi sumnja. Kukanje rijetko donese olakšanje. Vrtimo se oko problema, tražimo potvrdu da nam je teško, ali ne tražimo rješenje – stojimo na mjestu i stalno gledamo u istu rupu, umjesto da potražimo most ili način kako je zaobići. Kukanje je navika negativnog gledanja na sve oko sebe. Kukanje samo po sebi ne ”vrijeđa” Boga, jer je On dovoljno velik da podnese naše jadikovke i pritužbe, ali je problem u tome što nas kukanje zarobljava i osiromašuje. Kada se prepustimo kukanju, pogled nam se sužava samo na ono što nam nedostaje ili što nije po našoj mjeri. Postajemo poput djece koja u ruci drže kruh, a plaču jer nemaju kolače. I apostoli su bili podložni takvom ponašanju. Isus im je stoga jednom rekao: ”Zar još ne shvaćate, ne sjećate li se onih pet kruhova na pet tisuća i koliko košara nakupiste? I onih sedam kruhova na četiri tisuće i koliko košara nakupiste?” (Mt 16,9-10) Htio im je reći: ne gledajte samo na ono što mislite da nemate, nego na ono što ste već primili. Pesimizam i kukanje hrane se time što stalno gledamo na ono što nedostaje, a ne na ono što nam je darovano. Kada svjesno vježbamo zahvalnost, kada prepoznajemo male znakove Božje ljubavi u svakodnevici, tada nestaje prostor za besplodno gunđanje. Umjesto toga rađa se unutarnji mir i snaga da i u teškoćama vidimo smisao. Zahvalnost je lijek protiv sljepoće pesimizma i kukanja.