Pod križem, u času kada se činilo da se sve raspada, Krist nije mislio samo na svoju bol. Evanđelje po Ivanu donosi jedan od najnježnijih trenutaka cijele muke: Isus vidi svoju majku s učenikom kojega je ljubio, i kaže mu: ”Evo ti majke!” (Iv 19,27). On ne zaboravlja svoju majku. Marija stoji pod križem. Ne može promijeniti ono što se događa. Ne može skinuti svoga Sina s drveta srama. Ostaje samo prisutnost. Ostaje vjernost. Ostaje ljubav koja ne bježi. Nema velikih riječi. Samo srce koje ostaje. Ali Isus vidi njezinu samoću. Vidi što je čeka i zato je povjerava učeniku. Bog koji spašava svijet ne zaboravlja svoju majku. Romano Guardini u djelu Gospodin zapisuje kako se upravo na križu vidi da Isus ne umire za čovječanstvo kao za neku daleku masu. On vidi pojedinca. Vidi lice. Vidi srce. Koliko danas ima majki koje tiho nose križeve svoje djece. Majki koje mole, čekaju, plaču, opraštaju, strepe, i toliko puta se osjećaju zaboravljeno. Ali Krist vidi. Krist ne zaboravlja one koji ljube. Poziv je to svima nama - da ne zaboravimo svoje roditelje, da ne mislimo da će uvijek imati snage, da ih ne ostavimo same u starosti, bolesti ili tišini svakodnevice. Isus, u času najveće patnje, nalazi vremena za majku. Pjesnik Paul Claudel zapisao je da je ”najveća snaga ljubavi ostati uz nekoga kada više ništa ne možeš učiniti”. Isus ne zaboravlja svoju majku.