Kraj kapele Svetog Trojstva, u zelenilu koje je grli sa svih strana, vrijeme broji svoje godine, a vjetar nosi priče starih naraštaja što su ovdje ostavili trag svoje vjere. Tu su se sklapale ruke naših pradjedova, tu su se dizale molitve prema nebu, u radosti i nevolji, u danima obilja i danima kušnje. Sve je to kapela sačuvala u svojoj tišini i svojoj blagosti. Okružena poljima, stablima i nebom, stoji jednostavno i mirno, kao dragi prijatelj koji nikada ne odlazi, kao dom kojem se čovjek uvijek vraća. U proljeće je veseli pjesma ptica, ljeti je obasjava sunce zlatnih predvečerja, jesen joj pod noge spušta šareno lišće, a zima je ogrne svojom tihom bjelinom. I kroz sva godišnja doba ona ostaje srce ovoga kraja. Koliko je samo pogleda zastalo pred njom, koliko je uzdaha pronašlo mir, koliko je zahvala i prošnji u njezinoj blizini pronašlo put prema Bogu. Kad se večer spusti nad Šenkovec, a dan utihne među krošnjama, kapela Svetog Trojstva ostaje budna, kao svjetlo koje ne bliješti, nego nježno grije. I dok ponosno broji svoje godine, ona ne čuva samo uspomene prošlosti, nego i snove novih naraštaja, povezujući sklopljene ruke naših pradjedova s rukama onih koji će tek doći. U njezinoj blizini srce lakše diše, misli postaju tiše, a čovjek osjeti da su mir, vjera i zahvalnost još uvijek živi među nama.