U svakoj ozbiljnoj duhovnoj priči dolazi trenutak kada čovjek shvati da se put ne mjeri brojem onih koji ga dijele, nego dubinom onoga za koga se hodi. Ostati znači izabrati ono što je postojano pred Bogom. Ostati može samo onaj tko je pronašao središte koje ga drži. Ako je oslonac izvan čovjekova srca, u ljudskim reakcijama i povremenim oduševljenjima, onda će i odlazak biti neizbježan. Ali ako je oslonac u onome što Gabriel Marcel naziva ”vjernom prisutnošću koja oblikuje bit čovjeka”, tada ostajanje postaje čin istinske slobode. U Evanđelju po Luki (Lk 21,5–19) Isus govori upravo u tom smjeru: kada sve počne pucati, kada se sigurnosti lome, kada se mnogi raziđu, učenik ne ostaje zato što je jak, nego zato što zna kome pripada: ”Svojom ćete se postojanošću spasiti” (Lk 21,19). Spasit će nas odluka da ne odustanemo kad nestane aplauza, kad nestane sigurnost, kad nestane mnoštvo. Spasit će nas vjernost. U tome se krije i hrabrost, o kojoj piše Dietrich Bonhoeffer u ”Nachfolge” – hrabrost koja ne traži veliku pozornicu, nego ostaje uz dobro makar sve drugo oslabi. To je hrabrost koja ne prkosi, nego se jednostavno ne da odvesti, ni pritiskom ni prividnom prednošću lakšega puta. Kad odu svi, mi ćemo ostati – ne zato što smo posebni, nego zato što je istina vrijedna ostajanja, ne zato što smo sigurni, nego zato što On ostaje uz nas i kad sami osjećamo da više ne možemo. Brazilski teolog Rubem Alves u djelu ”The Poet, the Warrior, the Prophet” govori da se najdublje preobrazbe rađaju iz naših ”pukotina”, jer kroz njih stvarnost postaje prozirnija i dopušta svjetlu da prođe. Ne mijenja nas ono što smo savladali, nego ono što smo priznali da sami ne možemo nositi. To je put povjerenja koje raste polako, poput kvasca o kojem Isus govori (Mt 13,33), jer ono što je vrijedno, ne nastaje naglo.