Čovjek može izdržati više nego što misli. Ne zato što je heroj, nego zato što se negdje u njemu nalazi komadić snage koji nije sam stvorio. Primjerice, zatvorenici, iscrpljeni bijedom i poniženjem, nalazili su snagu za preživjeti, koju nitko od njih nije mogao objasniti. Ne trebamo ići u knjige da bismo to saznali. Sjetimo se koje su sve strahote naši ljudi pretrpjeli za vrijeme Domovinskog rata. Slično iskustvo imaju mnogi od nas koji su sjeli navečer i mislili da sutra neće moći ustati – pa ipak su nekako ustali. To zna svaka majka koja pada s nogu od iscrpljenosti, ali ipak ustaje kad dijete zaplače. To zna svaki čovjek koji je tisuću puta htio odustati, pa se ipak zatekao kako još jedanput pokušava. Isus u Getsemaniju (Mt 26,36–46) nije pokazao heroizam nego ljudsku slabost, strah i znoj od krvi. (Lk 22,44) Bio je umoran, gladan, izdan, dotaknut sirotinjom ljudi koje je susretao. Njegova riječ nije bila nacifrana. Život mu je bio prozaičan, baš kao i mnogi ljudski životi u kojima nema ni trunka ”pomaka na bolje”, nego samo zbijeni dani, manjak novca, strah da se neće moći izdržati, i osjećaj da se sve ruši pod nogama. No, s Njim se događaju ”tihi pomaci”, i situacije se mijenjaju, i uspijevamo izdržati još jedan dan, pronalazimo snagu da ne otvrdnemo, i male znakove dobrote koji nas podižu s poda, kad smo već mislili da nećemo moći ustati. I ta mala, neobjašnjiva snaga, ma koliko bila skromna, nas nosi kroz dane koje bismo inače izgubili. Kad osjetimo kako nam se u prsima nakuplja težina od nemoći i bijede, znajmo da to nije bez Boga. Onaj koji je plakao nad Jeruzalemom, koji je osjećao osamljenost usred mnoštva, koji je prihvatio da ga izdaju najbliži, zna kako izgleda kad čovjek nema snage pomaknuti vlastitu tamu. Bog ulazi u nju, mijenja pogled, i usmjeruje idući korak. Često se na izvan ne vidi ništa spektakularno, ali iznutra, iznutra ide na bolje. Teret neće nestat odmah, ali će postat učitelj, u kojem će Bog šaptat da siromaštvo i tegobe nemaju zadnju riječ u našim životima.