Jutro se budilo nad Galilejom. Mreže su mirisale na more i sol, čamci su tiho ležali uz obalu, a Isus je među ribarima zaustavio pogled na Šimunu. Vidio je u njemu više nego što je Šimun mogao vidjeti u sebi. Dao mu je novo ime: Kefa – stijena. Neobično ime za čovjeka koji će se toliko puta pokazati slabim. Hodat će prema Isusu po vodi, pa će se uplašiti i početi tonuti. Obećat će da ga nikada neće ostaviti, a jedne će ga noći triput zatajiti. Ipak, Isus mu neće oduzeti ime. Nakon svega ponovno će ga pronaći na obali Galileje. Opet čamac, mreže i umorne ruke. Na obali gori vatra, a Isus ga ne pita zašto je pobjegao. Pita ga samo: ”Šimune, ljubiš li me?” I ponovno mu povjerava ljude: ”Pasi ovce moje.” Kefa nije stijena zato što nikada ne pada, nego zato što ga Krist ponovno podiže. Možda upravo zato može biti oslonac drugima: zna što znači biti slab, potonuti i ponovno osjetiti Kristovu ruku. Biti Kefa zato znači biti čovjek od povjerenja. Čovjek za kojega netko može reći: ”Na njega mogu računati.” A Petar zna da posljednja Stijena nije on. Stijena je Onaj koji ga je jednoga jutra na obali Galileje pogledao i pozvao.