Isus si, usred svojih govora i čuda, uzima vremena da bude sam sa svojim Ocem. Povlači se u samoću, da se moli (usp. Mt 6,6). Iako nismo pozvani na samostanski život i nemamo fizičkih sposobnosti, naš život također mora imati svoj mir, svoju pustinju. Ako je to Isus trebalo, to i nama treba. Jer čim se razdanilo, Njega je sustigla akcija – narod koji ”nagrnu da ga sluša i da ozdravi od svojih bolesti. Mnoštvo je tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.” (usp. Lk 6,12-19) ”Duša koja je među kreposnim ljudima neizbježno poprima i njihove osobine” – kaže Sv. Franjo Saleški u Filotei. U samoći s Bogom ne posvećujemo pozornost aktivnostima nego Njemu. Zato je druženje s Njim od velike važnosti – preobražava nas, uzdiže, čini nas ljudskijima. Naše kavice i druženja, nisu nam uvijek od koristi. Ponekad ih trebamo izbjeći ili ih pametnije organizirati. ”Loza zasađena među maslinama rađa masnim grožđem.” (isto) Sveti Augustin priča kako je Ambrozija, ušavši u njegovu sobu, znao zateći kako čita. Pričekao bi neko vrijeme, i onda, da ga ne bi ometao, otišao bi bez riječi. Pustio ga je da odmori dušu. Svima nam treba ”malo zraka.”