Svi znamo da biti kršćanin znači biti u svijetu, ali ne biti od svijeta, svjedočiti za nešto, za Nekoga tko je drugačiji. Svjesni smo da bi naš bračni život trebao biti svjetlo ljudima ”izvana”, a ipak ponekad – ili čak često – naš život izgleda osrednje, bez okusa. Ljudi oko nas nam ne postavljaju pitanja, i ne osjećaju se potaknuti našim, navodno, sretnim načinom života. A sami ustvari osjećamo razočaranje u vlastitom životu. Možda ponajviše zbog nedostatka duboke radosti, koji nas navodi na pomisao da nam nedostaje nešto bitno. To je onaj okus o kojem Isus govori u Evanđelju, koji bismo mogli upotrijebiti i za naš brak, kada kaže: ”Nije više ni za što (Mt 5,13-16). Kad uočimo mlakost i nedostatak snage u zajedničkom životu, pomislimo, ”bolje je ostaviti po strani nedostižne ideale i otići.” Ali – treba se boriti i ne odustati. ”Nedostatak okusa” nije samo naš osrednji život, bez radosti i bez naviještanja Evanđelja, nedostatak okusa koji doista uništava život jest obeshrabrenje koje iz toga proizlazi. Jer jednom kad prihvatimo obeshrabrenje, više se nema što učiniti. Zato, nemojmo odustati. Što nam je činiti? Sjati?! Moramo prihvatiti da nijedno svjetlo na zemlji nije savršeno niti konačno. Neka su prejaka, druga preslaba, ali sva su korisna da se barem malo vidi. Na isti način, svjetlo našeg braka može biti vrlo ograničeno, zaprljano grijehom, oslabljeno sebičnošću, ali ako se u najdubljoj nutrini nastavimo pouzdavati u Gospodina i moliti, ono će zasjati ponovno, barem malo, najvjerojatnije samo za naš dom, ne za cijeli grad ili svijet, ali će sigurno zasjati. Naša će sol možda biti pomiješana s pijeskom ili zemljom, ali će ipak, barem malo, imati dobar okus. Kristu nije potrebna naša savršenost da bi dao okus našem braku. Dostatni su mu malo povjerenja i molitve usred naše bijede. Gospodine Isuse, umnoži u nama tu nadu. Ne dopusti da obeshrabrenje i umor zavladaju našim životima. Umnoži naše pouzdanje u tebe, da znamo prepoznati tvoju ljubav i tvoje milosrđe.