Planiramo, molimo, trudimo se, i vjerujemo da će Bog, ako ga dovoljno slušamo, ispuniti ono čemu se nadamo. Imamo snove, čiste i iskrene, i nije nam ni na kraj pameti da bi taj put mogao završiti posve drukčije nego što smo zamislili. Tako je bilo i sa svetim Antunom. Kao mladi redovnik, želio je biti misionar. Ne zbog slave, ni zbog avanture, nego zato što mu je srce gorjelo za Krista. Htio je poći među pogane – propovijedati i umrijeti za evanđelje. To mu je bio san. I činilo se da mu je sve išlo na ruku, ali – misija je otkazana, san srušen. Njegov plan je propao, ali Božji nije. Antuna su vjetrovi odnijeli sve do Italije, gdje će, slučajno, otkriti dar koji je u njemu sve vrijeme bio skriven. Nitko nije znao da taj tihi redovnik ima dar govora. Nitko, osim Boga. Antunov pravi poziv nije bio tamo gdje se je on zamišljao, već negdje drugdje. Bog ga je vodi u dublju zrelost, u novo poslanje, skrovitije, ali i plodonosnije. Tada je počeo ”slušati”, a ne samo ”sanjati”. Njegov put svetosti nije se ostvario u mučeništvu, nego u malim, svakodnevnim ”da”: kad je bio poslušan premještaju, kad je u tišini prihvatio zaborav, kad se pripremao na propovijedi koje će možda samo nekolicina čuti. U tim trenucima nije bio slavan – bio je vjeran. Svetost se ne mjeri količinom postignutog, već dubinom vjernosti u onome što se ne vidi i ne slavi. ”Glinene smo posude” (2 Kor 4,7–10), lomljive. U takvima nosimo blago – Božju milost, prisutnost i snagu. ”U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući…” – to je život u kojem bol postoji, ali nas ne slama; u kojem nesigurnost dolazi, ali nas ne gura u očaj. To nije snaga koja dolazi iz nas samih, nego snaga Božja. Sveti Antune, pokaži nam kako se malim koracima dolazi do vječnosti.