Kad si na vrhu, pravila često više nisu ista. Ne zato što bi istina bila drukčija, nego zato što moć mijenja prostor u kojem čovjek djeluje. Ono što je malome zabranjeno, velikome se često prešuti. Ono što se drugome zamjera, uspješnome se naziva snalažljivošću. Na vrhu se lakše pronađu opravdanja, lakše se zamagle granice, a ljudi oko tebe često više ne govore ono što misle nego ono što žele da čuješ. Ali tu se krije i dublja stvar. Nije najveća kušnja vrha u tome što drugi prema tebi mijenjaju pravila, nego u tome što i sam počneš vjerovati da za tebe više ne vrijedi ono što vrijedi za druge. Tada čovjek više ne stoji na vrhu, nego na rubu. Jer svaki položaj koji nije oslonjen na istinu i mjeru iznutra, prije ili kasnije postane samo uzvišena samoća. Zato su rijetki oni koji ostanu veliki, a da ostanu i jednostavni. Vlast, ugled, uspjeh i utjecaj ne kvare uvijek čovjeka, ali ga razotkrivaju. Iznesu na vidjelo ono što je već bilo u njemu. Ako je u njemu poniznost, vrh ga može učiniti plemenitim. Ako je u njemu taština, vrh će je samo povećati. U evanđelju je zanimljivo da Isus nikada ne bježi od veličine, ali potpuno preokreće njezino značenje. On kaže: Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj (Mt 20,26). To znači da na Božjoj visini ne vrijede povlaštena pravila, nego dublja odgovornost. Što si više postavljen, to si više dužan. Što ti je više dano, to se više od tebe traži (usp. Lk 12,48).