Gdje više nema rješenja, osjeti se sva težina nemoći: sve što smo znali, sve što smo mogli, sve smo pokušali – ni ne ide dalje. Kada dođu takvi dani, kad sve što smo gradili – planovi, napori, očekivanja, iznenada izgube snagu, pojavi se osjećaj praznine. Više ne znamo što učiniti, jer se više nema što učiniti. Nastupa tišina, i u toj tišini ostanemo sami sa sobom. Ivanovo evanđelje nam u toj temi daje jedan posebno snažan prizor. Nakon što je Isus rekao učenicima da će ”žito umrijeti da donese rod” (Iv 12,24), mnogi ga više ne razumiju, pa čak ni njegovi najbliži. U tom trenutku, učenici su osjetili iskustvo neuspjeha: sve zamišljene slike o Mesiji pale su im u vodu. I kako reagiraju? Zbunjeni su i nemoćni. Ali Isus im otkriva da su pad i nemoć, sastavni dio puta prema novome životu. Slom u čovjeku nikada nije kraj, nego trenutak u kojem se otvara nova sposobnost za uspjeh. Kad Leonard Cohen u ”Anthemu” pjeva: ”There is a crack in everything, that’s how the light gets in” (The Future, 1992.), on zapravo govori o iskustvu koje Biblija poznaje otpočetka: Bog ne ulazi kroz našu snagu, nego kroz ranjivost. U trenucima pukotina čovjek se najviše približava istini o sebi i Bogu, jer stoji pred vlastitom nemoći, i jer više nema iluzija o svojoj samodostatnosti. U Psalmu čujemo odjek svega toga: ”Kad mi klone snaga, ti me vodi” (Ps 61,3). U jednom takvom trenutku, pojavljuje se Isusova majka, i kaže: ”Vina nemaju” (Iv 2,3). Zanimljivo je da Isus ne reagira odmah, nego dopušta da se osjeti težina tog nedostatka. Dokle god još imamo iluzije da možemo sami, Bog je nemoćan. Kad ljudi stoje kraj vlastitih ponora, i više ne drže svoje maske, tek onda On nastupa. To je logika evanđelja. Pravi život rađa se tek kad nestanu naše lažne izvjesnosti. ”Bog može djelovati tek u praznom mjestu čovjekove duše.” (Maurice Zoundel) To je možda najteža točka u vjeri, ali i najplodnija: mjesto gdje prestajemo izmišljati rješenja, i prvi put dopuštamo da nas Netko drugi nosi.